Naziv plastika dolazi od grčke riječi plastikos (πλαστικός) što znači modelirati ili oblikovati, a koristi se kao skupni naziv za veliku grupu umjetnih organskih polimernih materijala.
Polimeri su molekule koje su građene od dugačkih lanaca jednostavnih molekula koje se zovu monomeri. Polimeri se u prirodi javljaju u različitim oblicima kao što su celuloza, jantar, kaučuk ili keratin, od kojeg su građeni ljudski nokti, kornjačin oklop i dr.
Unazad 150 godina ljudi su otkrili broje načine kako proizvesti umjetne, sintetičke polimre, najčešće koristeći naftu i druga fosilna goriva. Sintetički polimeri imaju duže lance i pravilnije strukture od prirodnih polimera, što ih čini jačima, lakšima i fleksibilnijima, ali i težima za prirodnu razgradnju.
Prvi umjetni polimer otkrio je John Wesley Hyatt 1869. godine, koji je eksperimentirajući s celulozom iz pamuka i kamforom dobio celuloid. Hyatt je bio inspirian javnim pozivom jedne njujorške tvrtke koja je obećala nagradu u iznosu od 10 000 dolara, današnja vrijednost ko 200 000 dolara, onome tko pronađe zamjenu za bjelokost. Bjelokost se koristila za prozivodnju biljarskih kugli, a rast popularnosti te igre u drugoj polovici devetnaestog stoljeća doveo je do sve većeg izlova slonova. Hyattovo otkriće bilo je revolucionarno. Prvi put u povijesti stvoren je materijal koji nije imao prirodna ogrničenja, bio je proizveden iz jeftinih i dostupnih sirovina te je oslobodio ljude od ekonomskih i društvenih posljedica oskudice prirodnih materijala. Osim za ljude, novi materijal trebao je pomoći i prirodi spašavajući slonove i kornjače, što je paradoksalno s obzirom koliko životinja danas svakodnevno ugiba zbog plastike.
Prvi sintetički polimer koji je u potpunosti napravljen od molekula koje se ne mogu pronaći u prirodi napravio je Leo Hendrik Beakeland 1907., po kojem je materijal dobio naziv bakelit. Beakeland je tražio materijal koji će se moći koristiti kao zamjena za šelak, prirodnu smolu koja se koristilla kao električni izolator. Bakelit je zbog svoji izolacijskih sovjstava, trajnosti i mogućnosti masivne proizvodnje postao idealan materijal u ubrzanoj elektrifikaciji SAD-a. Bakelit se lako mogao oblikovati i kalupiti u gotovo sve, ostavljaju beskrajne mogućnosti.
Rastuća uporaba bakelita i celuloida navela je velike kemijske kompanije da investiraju u istraživanje i razvoj novih polimera, što je često dovelo do toga su materijali prvo otkrive, a onda im je tražena namjena.
Za vrijeme drugog svjetskog rata, kao posljedica oskudice metala kao što su bakar, željezo i aluminij, plastični materijali postaju zamjena za tradicionalne materijale u vojnoj industriji. Plastični materijali koristili su se za razne svrhe, od proizvodnje vojne odjeće i opreme do dijelova za tenkove. Do kraja rata proizvodnja plastike u SAD-u povećala se tri puta i razvila cijeli niz novih vrsta plastike.
Po završetku rata, kupovna moć stanovništva se povećala. U velikom broju industrija plastika je počela zamijenjivati tradicionalno korištene materijale. Plastika je zamijenila čelik u proizvodnji autodijelova, drvo u proizvodnji namještaja, staklo i papir u ambalaži i dr.
Jedan najznačajnijih događaja u proizvodnji plastike bio je 1975. kada su Coca-cola i Pepsi odlučile svoju, do tada staklenu ambalažu, zamijeniti s onom od plastike, točnije PET bocama kakve se i danas koriste.
Plastika je bila svestran, jeftin i dostupan materijal što je odvalo dojam plastike kao materijala budućnosti.
Proizvodnja plastike u drugoj polovici 20. stoljeća doživjela je eksponencijalni rast, od 1.5 milijuna tona proizvedne plastike 1950. godine do skoro 200 milijuna tona 2000. godine. Takav rast nastavio se i u 21. stoljeću te se 2018. godine prezivelo oko 400 milijuna tona plastike. Stručnjaci predviđaju da će se takav rast nastaviti te da će 2030. biti proizvedeno oko 800 milijuna tona plastike, od koje će većina završiti na legalnim i ilegalnim odlagalištima otpada ili u oceanima.